Ne pričaj me nikome


18.10.2017.

2607

nikad nisam bio posebno vješt u svađama ali na tebe bih galamio
u pet ujutro ako treba
budio komšije i slušao njihovo
“jebem li vam majku mahnitu, narod spava”
na sred sobe
u potkošulji i gaćama
mahao bih rukama i derao ti se u lice
samo da nekako doprem do tebe ali
nismo govorili istim jezicima
ti bi samo ćutala i kada bih se
tako zadihan umorio od samog sebe
pogledala bi me sažaljivo i zatvorila bi vrata
a ja ostao sred sobe,
nag, a obučen
ugušen u moru vlastitog bijesa.

postoji toliko načina da se dvoje ljudi raziđu ali
mi smo morali odabrati
najgori.

nikad nisam posebno vješt u pijanim pozivima ali tebe bih zvao
da ti kažem da nije uredu, da smo morali bolje
da bi nas trebalo strijeljati jer smo pustili da nas nema
da je ovaj grad mrtav bez tvog zagrljaja, da sam i ja
majku mu
hodajući mrtvac
zvao bih te da kažem da ti je ta nova muška igračka
savršen izložbeni komad
da ti kažem da tip pojma nema o putu kojim vodi
tvoja ljubičasta vena što počinje
s vanjske strane
klempavijeg uha.

ne zna prava skretanja, ne zna prečice
niti će ikada iko umjeti
pronaći put do mjesta na kojem još uvijek
priznaj, živim.
postoji toliko načina da se prešuti ljubav ali
mi smo morali odabrati
najgori.

nikad nisam bio posebno vješt u izvinjenjima ali tebe bih molio za oprost
za stvari za koje nisam kriv i za one za koje jesam
za sve što sam uradio, za sve što nikada nisam
ispričao bih ti kako sam sagradiio kuću
u zadnjem džepu mojih najluđih snova
kako sam farbao fasadu u boju tvojih očiju, kako sam
po tebi dao ime spavaćoj sobi.
izvinuo bih ti se za oblik moje podlaktice
za sva moja hrkanja i monologe koje u snovima držim
imaginarnim obožavaocima moje poezije
i čak za raspored proćelavih pramenova ujutro kad se
probudim čupav.

postoji toliko načina da se jedno drugom zamjeri ali
mi smo morali odabrati
najgori.

nikad nisam bio posebno vješt u pijančenju ali zbog tebe pijem i postajem kliše.
sav taj alkohol
svaka kap, svaki čovjek kojeg sam sreo
svaka cesta koja mi je vidjela korake
svi su čuli, makar deset puta
za raspored zuba u tvom osmijehu
a čuli su, i zbog toga mi je posebno žao,
kako nas psujem
kako se potucam po gradskim parkovima i
jebem majku svim parovima
kako na njih galamim poput beskućnika
i ponavljam
“bježite majku vam, od toga se
… umire”
pa zaćutim, promućkam glavom da vidim
nazire li se negdje u blizini cesta do Lugavine ali
obično ne znam kuda da krenem i ostanem tu, tako
da nas do svitanja zakivam u psovke.

postoji toliko načina da se propije ljubav ali
mi smo morali odabrati
najgori.

nikad nisam bio posebno vješt u psovkama ali tebe bih psovao
svime što imam
svaku riječ ikad izgovorenu
svaki dan i sat kojeg smo rasuli
voleći se poput dva idiota
krvnički, do kosti,
do kičmene srži
ko nas jebe kad smo naivni
previše samouvjereni, premalo skromni
previše sigurni jedno u drugo
premalo dali, previše htjeli ..
postoji toliko načina da se izvrši samoubistvo ali
mi smo morali odabrati
najgori.


Stariji postovi



204521

Powered by Blogger.ba